ISTOPOLNI BRAK I SPONZORUŠE

Bogdan Petrović

Vlada Crne Gore je 1.jula 2020. izglasala Zakon o istopolnom partnerstvu koji reguliše zajednički život osoba istog pola i većinu pratećih prava i obaveza koje iz toga proizilaze. Srbija za to vreme, i pored autovane LGBT+ premijerke, tapka u mestu. Kao da paradoks nije dovoljno velik, premijerkina partnerka je tokom njenog mandata postala majka, a cela Vlada je premijerki čestitala rođenje deteta iako ona sa njim formalno nema nikakve veze.

Paradoksalnost ovih situacija, mada je pitanje Zakona o istopolnom partnerstvu ozbiljna tema u društvu poput našeg, pokrenula je brojne debate na društvenim mrežama koje su učinile zabavnim pitanje premijerkine nelegalno-legalne istopolne zajednice ili činjenicu da srpski gejevi, dok nestrpljivo čekaju da Srbija donese isti Zakon, mogu ići u Crnu Goru da se venčaju, ukoliko jedan od partnera ima crnogorsko državljanstvo što uopšte nije nemoguće. U okviru brojnih komentara o tome zašto se premijerka ne bori za donošenje ovog zakona ili da li će sad i ona otići u Crnu Goru da se venča jedan je bio posebno zanimljiv: “Pa nije luda da se udaje, pa da joj ova sponzoruša što je hvata na bebu, uzme sve pare”.

Verujem da do ovog komentara mnogi, poput mene naivnog, nisu bili ni svesni postojanja onih koji donošenje ovog Zakona čekaju prevashodno zarad ličnog, materijalnog interesa. Međutim, detaljnijim iščitavanjem razmišljanja ljudi na ovu temu, a pogotovu ukoliko čitate uzmeđu redova, postaje vam jasno da femy i gej sponzoruše planiraju da kalkulišu sa bračnim zavetima, podjednako koliko i heteroseksualci što ih valjda čini normalnim.

Fenomen sponzoruša je na ovim prostorima duboko utemeljen.

Tradicionalna bračna zajednica se vekovima više zasnivala na materijalnim osnovama nego na emotivnim, ali kada se poslednjih godina, sa ženskom emancipacijom, sponzoruše degradiraju i omalovažavaju, uvek se zaboravi da su to još uvek generacije kojima je od malih nogu poručivano kako moraju materijalno dobro da se udaju. Interesni brak je  normativ koji se ovde teško iskorenjuje. Samim tim, takav majndset su usvojili i lokalni gejevi, što je sasvim legitimno. Psihološki je razumljivo i to što pripadnici LGBT+ zajednice koji su godinama na razne načine omalovažavani i maltretirani, ne žele samo da nađu rešenje za svoju egzistenciju, već hoće i hleba preko pogače.

Sa tim u vezi ne čudi što su mnogi iskoristili mogućnost istopolnog partnerstva u drugim zemljama, da reše svoje materijalno-egzistencijalne probleme i pobegnu iz zemlje u kojoj baš i nemaju neku perspektivu, neovisno o tome koje su seksualne orijentacije.

Za mnoge gejeve sa ovih prostora istopolni brak je od onog trenutka kada je postao legalan u većini zemalja Evropske Unije, postao ulaznica za EU i mogućnost da pobegnu iz srpske bede. I to nije ništa novo. Heteroseksualci su taj fenomen već apsolvirali.

Nije samo odlazak iz zemlje razlog da sponzorisana veza preraste u brak. Štaviše u osnovi te ideje nalazi se materijalna sigurnost do koje se dolazi jednostavno, uglavnom putem seksa, a do koje se realno može doći i bez braka. Sponzoruša, koje god da je seksualne orijentacije, relativno lako nalazi bogataša da o njoj finansijski brine, ali je izazov navesti takvu osobu da je oženi, a prevashodno je bitno da je to zakonski izvodljivo. Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola koji je 01. jula donet u Crnoj Gori, a koga u Srbiji tek iščekujemo, omogućava upravo to. On partnerima ne pruža mogućnost zasnivanja porodice, jer im i dalje ne dozvoljava da postanu zajednički staratelji dece, odnosno da ih usvajaju. Takav kakav je, Zakon reguliše samo onaj materijalni deo tj. omogućava partnerima da imaju zajedničku imovinu i da jedno drugo međusobno nasleđuju. Dakle, taman ono što sponzorušama i treba.

E sad, da li jedna gej sponzoruša svoje apetite može da zadovolji u Crnoj Gori ili bi trebalo da se uputi na neku destinaciju miljama daleko od Srbije, otvoreno je i individualno pitanje. Ono što je fakat jeste da će takvi hteli ne hteli u ovom trenutku morati više da se fokusiraju na Crnogorce nego na Srbe, pošto ovde još neko vreme neće biti željenog zakona. Čak i da Ana Brnabić dobije novi mandat na poziciji premijera, ne bi trebalo očekivati da ona uradi bilo šta za LGBT+ zajednicu, jer je zaokupljenija ličnim interesima i interesima osobe koju naziva svojim šefom. Osim toga, možda je citirani komentar sa tvitera tačan i možda joj, imajući u vidu vrednost njene imovine, brak ni ne ide u prilog, bez obzira da li joj partnerka zaista jeste ili nije sponzoruša.

Oni gejevi koje takve dvojbe ne opstruiraju, a žive u Srbiji, svakako bi rešenje za svoje probleme mogli potražiti među braćom Crnogorcima, pogotovu ukoliko su sponzoruše. Fakat jeste da većina đetića živi u Srbiji, tačnije u Beogradu, i uglavnom su imućni. I mada im je Beograd u srcu, zadržali su i crnogorsko državljanstvo, jer ih na to obavezuje čojstvo i tradicija kao u onom vicu o Crnogorcu kome tri sina saopštavaju da idu u Beograd na gej paradu, a on im odgovara: Jedan mora da ostane, da jebe oca.  Pitanje je samo da li su đetići koje srećete po vračarskim gej žurkama spremni da vas uhvate za ruku i odvedu pred matičara i potom predstave svojoj porodici. Crnogorska Vlada poručuje da jesu, a na vama je ako želite da ih testirate, kakvi god da su vam motivi za stupanje u brak.



Text is copyright protected and is the property of optimist.rs and doroteo.rs


Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Prev Post Next Post