HIV vs. COVID 19


Od trenutka kada je problem korona virusa postao globalan, neretko je poređen sa krizom AIDS-a osamdesetih godina prošlog veka, uz konstataciju kako je aktuelna pandemija mnogo gora, prevashodno zato što je masovnija. Međutim, da li je zaista tako?

Iz vizure heteroseksualaca bi mogla biti, ali iz perspektive gej muškaraca nije sigurno. Pogotovu ne onih starijih koji su imali priliku da osete svu surovost i patnju tog vremena. Mlađima, koji se nisu bili ni rodili, odličan prikaz te situacije ove godine je doneo HBO serijom „To je greh“ koja nas vraća u vreme kada je nepoznati, smrtonosni virus pokosio mnoge ljude koji su samo želeli da se zabave i svoje dvadeste provedu najbolje što mogu. Njenim akterima tadašnji virus nikako ne može biti bezazleniji od aktuelnog.

Zamislite muškarca koji ima devetnaest, dvadeset godina krajem sedamdesetih prošlog veka. Posle Stonvola on proslavlja osvajanje slobode i ličnu pobedu po blistavim diskotekama, mračnim kupatilima i sparnim kupaonicama. Nakon godina maltretiranja zbog seksualne orijentacije, kreće da partija slaveći mogućnost da bude ono što jeste. Mladi homoseksualac konačno otvara vrata seksualnom izražavanju koja su dugo bila zaključana. A onda se sredinom osamdesetih sa AIDS-om sve rušilo.

U početku je AIDS svima izgledalo kao izmišljotina. Problem su i tada, kao i danas, predstavljali oni koji sve vreme negiraju prisustvo virusa iako svako poznaje makar nekoga ko je od istog preminuo.

AIDS su mnogi, čak i homoseksualci, u trenutku kada se pojavio videli kao desničarsku zaveru. Bolest je u startu i nazvana GRID (Gay-related immune disease), a delovala je kao čudan oblik kancera koji napada ceo organizam, uništavajući fizički izgled i čineći da ljudi umiru u najtežim bolovima i najgorim mukama pošto njihov imunološki sistem podleže najbizarnijim bolestima koje su bile retke, dugo iskorenjene ili su se sretale tek u ponekoj od nerazvijenih zemalja sveta.

Patnja ljudi koji su umirali i njihovih najbližih koji su sve to bespomoćno posmatrali je bila ogromna, dodatno pojačana činjenicom da Vlada u početku nije preduzimala apsolutno ništa, za razliku od današnje pandemije. Vlast je mučno sporo reagovala, ostavljajući ljude da umiru užasnom smrću maltene bez ikakve pomoći. I to nije sve, mnogi homoseksualci su u tom trenutku bivali odbačeni i od svojih porodica i jedini koji bi se o njima brinuli su bili aktuelni partneri, ukoliko su ih imali, a neretko ni oni – ne zato što to nisu želeli već zato što im to nije bilo omogućeno usled nelegalnosti njihovih odnosa.

Pandemija AIDS-a se širila godinama, bez ikakvih naznaka da bi joj se moglo stati na put.

Uvedeni su lekovi koji u početku zapravo uopšte nisu bili efikasni. Uvedeni su testovi kojima niko nije hteo da se testira plašeći se rezultata. Ljudi su strepeli, a vlast se počela više baviti epidemijom onog trenutka kada je ona izašla izvan homoseksualnih krugova, ali i dalje poprilično bezuspešno. Za razliku od toga, na aktuelnu pandemiju su odreagovali svi i odmah.

Čak i strepnja koja se uvukla među ljude, tada je bila izraženija nego danas. Strah od zaraze je bio naglašeniji, pošto opcija izlečenja nije postojala. Ljudi koji bi se zarazili su znali da im je smrt zagarantovana, da će uslediti brzo i biti mučna. Mnogi su do pojave terapije nakon što bi saznali da su pozitivni  prodavali sve što su imali odlazeći na egzotična putovanja ili lepše krajeve svesni da im se bliži kraj.

Za razliku od COVID-a 19 virus HIV-a je bio neizbežna, spora, mučna smrtna kazna bez ikakve nade za pomilovanjem.

Veliki problem je predstavljala i stigmatizacija obolelih, koja kod aktuelne pandemije nije toliko izražena iako je transmisija virusa jednostavnija. Štaviše, ljudi koji žive sa HIV-om su i četiri decenije kasnije unatoč „undetectable“ statusu, tj. činjenici da ukoliko redovno uzimaju ARV terapiju ne mogu da prenesu virus, i dalje u velikoj meri izopšteni i stigmatizovani na brojnim mestima, što za one koji su preležali koronu ne važi.

Rana epidemija AIDS-a se po mnogo čemu razlikovala od ovoga što se danas događa i ne bih želeo da vređam nikoga ko je direktno ili indirektno pretrpeo bilo koju od ovih pandemija precenjujući njihove razlike. Pogotovu što je i mnogo sličnosti, poput ljutitih upiranja prstom i traženja krivaca što mnogim starijim homoseksualcima koji su preživeli pojavu AIDS-a deluje poznato, ali i ukazuje da smo malo toga naučili iz prethodnog iskustva.

Za AIDS smo krivili homoseksualce, seksualne radnike, narkomane, crnce, kupaonice, barove sa spavaćim sobama, biseksualne muškarce, Afrikance… Za koronu krivimo Kinu, Italiju, Svetsku zdravstvenu organizaciju, Krizni štab, političare, gastarbajtere, ljude koji odlaze na zimovanja, one koji sede u kafićima, vežbaju u teretanama… A zapravo bi trebalo da se međusobno razumemo.

Za razliku od AIDS-a, preventivni lek je u ovom trenutku mnogo bolniji i ekonomski opasniji. Samoizolacija preti da ostavi trajne posledice po mnoge od nas. Tokom početne krize AIDS-a smo imali društveni život, pozorišta, posao i nešto prvidnog redovnog života kao makar kakvu utehu, dok nam je u ranoj fazi pandemije COVID-a 19 to u potpunosti oduzeto, a i godinu dana kasnije predstavlja najveći problem. Zamislite tek kakva bi situacija bila da je samoizolacija pratila i AIDS u deceniji u kojoj nije bilo interneta ni pametnih telefona.

Generalno gledano reakcija na aktuelnu pandemiju je bez obzira na izvesne propuste dobra, brza i efikasna. Mnogi homoseksualci će poredeći dve pandemije reći kako je to posledica činjenice da se današnja ne odnosI na manjinsku i stigmatizovanu grupu već na celo čovečanstvo, ali nije trenutak za malicioznosti tog tipa. Ljudi su bolesni, ljudi umiru i neophodno je učiniti sve da se to zaustavi.

Ako smo nešto naučili iz prethodne pandemije, to je važnost činjenice da smo ujedinjeni, te da ne smemo dozvoliti da nas prevlada strah i preraste u drakonsku taktiku.

Zaključak ove važne lekcije iz prošlosti jeste neophodnost usklađivanja prioriteta javnog zdravstva sa individualnom odgovornošću. Kao i na početku krize sa AIDS-om tako nas i danas sputavaju neobaveštenost, nedostatak testiranja usled čega mnogi ne znaju da imaju virus pa ga šire dalje i odsustvo lične odgovornosti, in general. Ljudi su sebični i odbijaju vakcinaciju dok bi oni koji žive sa HIV-om bili srećni da su imali na vreme vakcinu i tako sprečili da se zaraze.

Jednog dana će ovaj virus proći, biće potpuno izlečen ili će se njime upravljati poput HIV-a. Treba verovati da će se to desiti ubrzo, ali i znati da se do toga može doći samo ličnom odgovornošću i ujedinjenjem svih nas. Onako kako su se homoseksualci ujedinili u borbi protiv AIDS-a, danas bi trebalo da se ujedini celo čovečanstvo. Dobrota i saosećanje, uz kolektivnu svest su danas najneophodniji i zato #BudiOdgovoran i #VakcinišiSe.



Text is copyright protected and is the property of optimist.rs and doroteo.rs


Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Prev Post Next Post