Lepota nagosti ljudskog tela oduvek je na poseban način privlačila i inspirisala umetnike svih epoha i svih polja umetničkog delovanja, a pogotovu u sferi likovnih umetnosti. Među njima je puno onih kod kojih se taj motiv pojavljuje sporadično do onih kojima je prikaz istog postao i ostao jedina preokupacija obeleživši čitav njihov opus. Njihovu fascinaciju golim telom, najpre ženskim jer se ono u umetnosti pojavljuje dosta pre muškog i uvek je bilo znatno dominantnije, najsimpatičnije ilustruje rečenica čuvenog Renoara koji je sa ovim u vezi jednom prilikom izjavio: “Da nije sisa i zadnjica, nikada ne bih postao slikar…”

Prvi primeri umetničkog prikaza nagog ženskog tela su nam poznati još iz praistorije, kada su primarno korišćeni kao deo kulta i sa idejom naglaska materinske uloge žene i njene plodnosti o čemi svakako najbolje svedoči i najstariji sačuvani akt u istoriji umetnosti takozvana Vilendorfska Venera nastala oko 25.000 godina pre nove ere.

Sa pojavom pornografije ona počinje da inspiriše i umetničke stvaraoce, a ne samo video produkciju, u početku vidljivo jeftinu što posebno pruža mogućnosti lažnim moralistima i nepoznavaocima umetnosti, in general, da počnu svesredno da osporavaju akt kao umetničku kategoriju. Jedan od banalnijih primera toga se dogodio i ne tako davno kada se pronela vest da će Evropska Unija zabraniti pornografiju pa su neupućeni ili oni koji su na taj način jednostavno želeli da skrenu pažnju sa osnovnog problema takve odluke postavili pitanje: Šta će u tom slučaju biti sa svim onim umetničkim delima koja prikazuju gola muška ili ženska tela a predstavljaju brojne eksponate u umetničkim galerijama širom sveta ili na mnogim drugim sličnim mestima? Onima koji razmišljaju na takav ili sličan način bi svakako trebalo objasniti ne samo razliku između pornografije i umetničkog akta, već i razliku između pornografije i erotike. No, pozabavimo se pre toga još malo aktom u umetnosti i vratimo se na početak.

Nakon Vilendorfske Venere reprezentativniji primeri umetničkog akta koji donose neşto drugačija strujanja dolaze iz Indije gde nastaju naglašeno erotične hramske skulpture koje su deo indijske filozofije generalno, ili iz Japana gde je još u najranijem dobu postojala tradicija zajedničkih kupki, potpuno nagih žena, koje su kao takve zabeležene i u umetničkim drvorezima. Slobodooumna antička Grčka donosi potpuno drugačiji doživljaj ljudskog tela pa i njegov nag prikaz u umetnosti. Ona, naime, telo slavi ne samo kao simbol lepote već ono za Stare Grke predstavlja i moralnu vrednost (princip koji čak i savremena epoha pokušava da nametne, mada ne baš slavno) te sa tim u vezi antički heroji, pa čak i bogovi često bivaju prikazani bez odeće. Tu praksu je, nakon brojnih prikaza golih junaka i atleta u borbi ili trijumfu, započeo čuveni vajar Praksiteles stvorivši u IV veku pre nove ere statuu Afrodite Knidske i utemeljivši na taj način potpuno novu tradiciju ženskih aktova. Pre toga, grčki vajari su stvorili još jednu tradiciju kada je o umetničkom aktu reč a to je prikaz nagog muškog tela u istoj meri kao i ženskog, ponovo sa idejom da se kroz njega prikaže ideal ljudske lepote, ali i lepote generalno. Ta ideja  je uočljiva već kod prvih statua golih muškaraca poznatijih kao Kurosi, ni manje ni više nego kao i kod ženskih Kora, koji su u najranijoj fazi prikazivanja statični dok u daljem razvoju umetnosti, pre svega skulpture, dobijaju i dinamiku kroz čuveni pokret nazvan kontraposto koji figuri pruža relaksiranu, opuštenu pozu sa malo izbačenim kukom i osloncem na jednoj nozi dok je druga blago savijena. Stari Grci su, kao što smo već rekli, i svoje bogove koje su posebno veličali zamišljali kao idealna ljudska bića. Njihova osnovna ideja je bila da se fizička lepota dovede u vezu sa onim što je božansko što opet kao težnju možemo uočiti i u savremenomdobu koje nam nameće estetski princip kao primaran i gotovo božanski s tom razlikom što u antičkoj Grčkoj savršeno muško telo snažno poput oklopa i six-pack nisu podrazumevali da sa tim u vezi budete samo eye-candy već mnogo više od toga.

Srednji vek, dominantno religiozan i tendenciozan u tome da sve što je antičko i pagansko odbaci i prikaže kao loše, odriče se i antičkog ideala ljudske lepote. Fizičko je u drugom planu, veliča se duhovno, ali na jedan fanatično devijantan način koji sve što je telesno posmatra kao greh, pa čak nago ljudsko telo postaje njegov simbol te se ono tako tretira i u umetnosti ovog doba. Aktovi su u ovom periodu toliko retki da su gotovo zanemarljivi.

Umetnost u periodu renesanse postaje humanija. Ona oživljava antičku kulturi i vraća aktove u fokus umetničkog stvaralaštva, sa tom izmenom što je u njih uneto više senzualnosti i seksualnosti. Sa tim u vezi, na primer, Ticijanovi prikazi Venera i drugih nagih žena se posebno ističu erotičnošću koja je u skladu sa vremenom u kome su nastajali, mada za njim puno ne zaostaju ni brojne njegove kolege. I muško nago telo ponovo postaje dominantan motiv pogotovu u skulpturi koja se više nego i jedna druga oblast likovne umetnosti trudi da oživi antičke estetske principe. Međutim, i ovde je uočljiva pojava erotskog naboja i prikaz muških tela koja otkrivaju erupciju testosterona vidljivu kroz njihovu snagu i energiju što u mnogome može biti posledica činjenice da su mnogi od najznačajnijih umetničkih stvaralaca tog doba imali homoseksualnih sklonosti koje su logično utkali i u svoja dela, pogotovu ukoliko im je osnovni motiv bio upravo muški akt. Tela izvajanih muškaraca postaju takoreći bodibilderska što je posebno uočljivo kod Mikelanđela kao jednog od najznačajnijih vajara epohe.

Barok zadržava istu posvećenost aktu ali na nešto drugačiji način u skladu sa tadašnjim poimanjem zdravlja i lepote, pa posebno žene na tadašnjim aktovima izgledaju nešto krupnije i jedrije. Tradicija prikazivanja golog i muškog i ženskog tela se nastavlja i tokom XVIII i XIX veka ali se nove umetničke škole nastale u ovim vremenima suprostavljaju tradiciji sa željom da ga prikažu mnogo realnije. Prva slika koja je šokirala svojim realizmom bila je čuvena Gojina “Gola Maja” koja je, pored toga što je u svojoj nagosti prikazana mnogo realnije od dotadašnjih boginja i nimfi, bila i znatno smelija pa posmatraču uzvraća pogled i gleda vas direktno u oči što sa dotadašnjim aktovima nije bio slučaj. Moderna strujanja u vremenima koja slede sve se više udaljavaju od tradicionalnih prikaza nagog tela i teže da ga prikažu potpuno prirodne i u intimnom okruženju. Matis, Modiljani, Šile i mnogi drugi umetnici koji su se bavili ovim motivom posvetili su se upravo staranju takvih aktova. Nakon što su se umetnici zasitili realizma u svim segmentima svog stvaralaštva, pa i na polju akta, dolazi period dominantne apstrakcije u okviru koje ništa ne odgovara svom realnom izgledu pa samim tim ni nago ljudsko telo. Zanimljivo je, međutim, to da su pojedini umetnici koji su koristili najapstraktnije moguće forme za prikaz stvari i sveta oko sebe kod akta bili mnogo blaži. Pikaso ga je na primer često izuzimao iz svojoh brutalnih preobražaja kojima je podvrgavao vidljivi svet stvorivši čitav niz aktova koji su u svojoj lepoti gotovo antički.

Mnogi umetnici telo koriste i kao rekvizitu što je posebno uočljivo u oblasti performansa čiji su najznačajniji predstavnici Marina Abramović, Vanesa Bikroft, Karoli Šneman, Tomislav Gotovac… Oni više nego bilo koji drugi umetnici uvode seksualnost kao deo umetničkog akta i najčešće teže tome da kod posmatrača izazovu erotične osećaje, a da li će u tome uspeti opet zavisi od njega samog. Sa tim u vezi i konstatacija da se odgovor na pitanje da li je prikaz nagog tela na nekom umetničkom delu akt ili pornografija krije u našem oku. Naime, na nama ostaje kao subjektivan sud da li ćemo prikaz nagog tela doživeti umetničkim ili pornografskim, a on svakako zavisi od vremena u komeživimo i od kulture u kojoj se nalazimo tj. zavisi od svih onih elemenata koji su na ovaj ili onaj način uticali na razvoj naše ličnosti.

Na koncu, terminološki postoji ogromna razlika između nagosti i akta, pogotovu kada je reč o engleskom jeziku odakle i potiču koreni ovih termina. Biti nag ne znači samo biti bez odeće već sa sobom nosi i određenu dozu nelagodnosti zbog toga dok reč akt nema nikakvu negativnu konotaciju između ostalog zato što maglovita slika koju ona budi u našoj svesti nije slika poniženog i bespomoćnog tela već onog uravnoteženog i samopouzdanog – “preoblikovanog” tela i zato što je ona nametnuta od strane estetičara ranog XVIII veka koji su želeli da Ostrvljane lišene svakog osećaja za umetnost ubede kako je u onim zemljama, pre svega sa antičkom tradicijom, u kojima su vajarstvo i slikarstvo praktikovani i vrednovani onako kako zaslužuju ljudsko (nago) telo bilo jedno od najvažnijih, ako ne i najvažniji  sadržaj umetnosti.


Srpsko izdanje najuticajnijeg muškog magazina na svetu, pokrenuto je na jesen 2013.

esquire.rs


Text is copyright protected and is the property of esquire.rs and doroteo.rs


MAN.AT.HIS.BEST / lifestyle & fashion


Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Prev Post Next Post