DALIBOR JAKUS – SVOGA IDENTITETA GOSPODAR

Identitet se često vidi kao kontroverzna tema. Bez obzira na to je li riječ o fiktivnom ili stvarnom, (de) politiziranom i/ ili estetskom, rodnom ili poticajnom, identitet se smatra snažnim političkim sredstvom i bitnim društvenim konstruktom. Ono također omogućuje pojedincima da se definiraju. U određenom smislu svakodnevno «izvodimo» vlastiti identitet – ili, možda, u bilo kojem trenutku «izvodimo» širok raspon različitih identiteta. Implicitno živimo u društvu koje konstruira različite konačne identifikacije i često podržava čvrsto održavanje hijerarhijskih sustava i ekskluzivnih ideoloških konstrukcija roda, identiteta i seksualnosti, ili onoga što se definira kao «isključivačka matrica». To zna rezultirati premještanjem bilo kojeg diskurzivnog sustava koji se odupire tim isključivim sustavima.

S druge strane, izvedbeni proces jest stvarnost i metafora. To može biti proba za propitivanje različitih identiteta i seksualnosti, stvaranje prostora slobodnog življenja ili duhovna praksa u rasponu od kreativne do reinkarnacijske. Tijela spoznaju i osjećaju vlastitost, ali se isto tako sjećaju kako ne-biti tijelo ili kako biti neko tijelo.

U stvaranju unutranjeg života mašta izvođača se nesputano usklađuje sa situacijom pričajući neku živi priču. Baš poput izvedbenih umjetnika živimo u našim tijelima i našim identitetima, ali ponekad i iz drugih, moglo bi se nesmotreno reći suprotnih pozicija, spolnih i rodnih, tuđe priče imaju naše značenje, dok (ne)poznate tekstove čitamo kao knjige o vlastitom tijelu, vlastitom sebi. To nam budi uvjerenja, emocije, ideje ili akcije, otvara perspektive i nudi novi kontekst te potencijalno humanizira prethodno udaljena društvena pitanja u čijem smo vrtlogu procesa svjesno ili neodređeno zauzeli stranu – onoga koji oslobađa i pokreće ili onoga koji sumnja i kontrolira?

Je li time moj identitet skup više identiteta u jednoj matrici ili više matrica čini jedan (taj moj) identitet?

Filozofi za primjer rijetko razmišljaju o klasičnoj interpretaciji izvođača ili njegovu identitetu, ali zato poznaju diskurs jezika koji odražava asocijativna semantička značenja povezana s teorijama performansa i vještinama igre. Onim istim izvedbenim vještinama pomoću kojih gradimo stvarne identitete, vlastite i društvene. Čin govora (mog, tvog, njihovog) se tako izdvaja iz tijela/mehanizma i nameće kao verbalna savjest i obećanje koje ne da se samo odnosi na govornika, već predstavlja moralnu povezanost među akterima, ilustrira te alocira pokrete i geste koje postaju fundament rasprave, ali i proizvod nove ideje o društvenim ulogama i identitetima. Ovdje ne impliciram da sve izvedbeno, posebno ne u umjetničkom kontekstu, ima elemente odgovornosti, ali sadrži natruhe toga, jer u osnovi uloga identiteta, bila umjetnička ili osobna odraz je odabranog stanja.

Na tragu eristike nije mi namjera propitivati čin «izvođenja», niti misao, apstraktnu ili općenitu, već za nijansiranje rasprave potaknuti pitanje o različitim projekcijama identiteta, u stvarnosti ili kroz metaforu – o tome imamo li u stvarnosti baš kao donekle u umjetnosti, odgovornost (verbalnu, a time i moralnu) za prezimanje određenog identiteta ili je ta raspodjela identiteta u društvu svedena na naš «umjetnički» kapacitet izvedbe koja prkosi društvenoj i kulturološkoj klimi.

Rodni identitet, ako dio identiteta (ili identiteta izvedbe) jest, slažu se mnogi,  «fluidna» varijabla zavisna o prilikama i tijeku vremena – i promatra se od tradicionalnog do subverzivnog ugla, odnosno analizira podjednako u psihologiji kao i u queer teorijama. Radikalni model, u ovom slučaju progresivni, tumači ga kao osobni doživljaj koji ne korespondira s aktualnim biološkim spolom pojedinca. Društveno općenitiji pogled na isto, naša fiziološka obilježja razmatra u kategoriji spola dok kulturološkim razlikama uvjetuje pitanje definicije rodova što bi podrazumijevalo u takvim okvirima da je rod identičan spolu pojedinca.

Može li se stoga identitet strpati u ladicu, definirati kroz dva spola/roda ili kreirati novi, treći rod – ili novi identitet koji će pojašnjavati podvrste simboličkih znakova određenog ponašanja i procesa izvedbe?!

Rod (prevenstveno mislim na rodni identitet, moju ili vašu preuzetu, a ne uvjetovanu ulogu) nije ni na koji način stabilan identitet ili položaj odakle počinju različiti postupci djelovanja. Umjesto toga, identitet se konstruira u vremenu i uspostavlja stiliziranim djelovanjem, baš kao što se kategorija spola uspostavlja stilizacijom tijela i mora se shvaćati kao svjetovni način na koji tjelesne geste, pokreti i njegovi različiti oblici čine stvarnu prihvaćenost, a ne iluziju postojanosti rodnog sebe.

Prihvaćenjem «nematričnih» identiteta zahtijeva intenzivan rad na pitanju usaglašenosti oko opće društvene tjelesnosti (spolnosti) – je li društvo koje je na primjer seksualno promiskuitetno, perverzno ili fetišizirano interno diskontinuirano i nestabilno ili je samo «u ulozi» koja predstavlja preuzeti skup ponašanja s funkcijom «benigne» zadovoljštine?! –  odnosno ako postoje derivati identiteta (uključivi i isključivi) može li se društvo promatrati u općim gabaritima?

Gdje je granica kraja izvedbe, a početka tranzicije identiteta iz metafore u stvarnost? Izvedbeni idnetitet je konstruirani identitet, i može se sagledavati kao perfomativno dostignuće, baš kao i glumu, u koje društvo vjeruje i obavlja u načinu uvjerenja, ali isto tako ono poprima simboličku vrednotu odlukom o preuzimanju uloge i počiva, barem bi tako trebalo, na vlastitoj odgovornosti djelovanja. To nije pitanje doktrine, već spoznaje da smo subjekt vlastititih konstitutivnih djela i izgovorenih misli.

Ako je temelj identiteta stilizirano ponavljanje djela kroz vrijeme, a ne naizgled besprijekoran dizajn, tada se mogućnosti transformacije identiteta mogu naći u proizvoljnom odnosu između takvih djela, u mogućnosti drugačijeg ponavljanja, u razbijanju ili u suprotnom, ponovnom uspostavljanju novog stila identiteta.

Sloboda znači odgovornost preuzimanja identiteta, a ne nužno prihvaćanje reificirane i naturalizirane koncepcije postojećih struktura uvjetovanih raznim čimbenicima koje dovode do socijalne sankcije i tabua. I dok performativni kontekst nalazi mogućnosti osporavanja reificiranog statusa, zašto ne bi i stvarnost to dokazala, iako u tom su-odnosu pojmova svoje prste ima i seksualnost omotana strukturom i sustavom moći.

Budući su umjetnički i fenomenolški modeli shvaćeni prvenstveno kao oblici kreiranja identiteta promišljanja i vizije, tim više slobodu odlučivanja o posjedovanju vlastitog, integriranog identiteta u svim smjerovima ne treba nužno doživljavati kao zamišljenu iluziju ili anonimnu vjeru da drukčija mogućnost postoji već da je prigvaćanje vlastitog identitet prvi znak slobode – jer mi smo svoga identiteta gospodar.


 

 

 

 

 

 

 

 

O autoru:

DALIBOR JAKUS, Zagreb

Stručnjak za odnose s javnošću specijaliziran za stratešku komunikaciju, odnose s medijima i storytelling.

Pored profesionalnog iskustva u odnosima s javnošću, osnivač je i autor tekstova na blogu DRUGI PAR GAĆA – vizulnog e-zinea usmerenog na prezentovanje kreativnih postignuća pojedinaca iz različitih polja umjetnosti, te autor brojnih stručnih i novinskih članaka.



 

FOR FOLLOWERS...


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


%d bloggers like this: